tekstopisac
Moć sugestivne interpretacije
Evo i petog posta gdje ćemo se razračunati sa jako uspješnom, Porinima nagrađivanom pjesmom "Nostalgična" od TBF-a. Ova pjesma je i tekstom i glazbom pravi primjer nostalgije, veoma emotivna i vjerujem kako na svih djeluje kao što djeluje i na mene. Uvijek dok je slušam izmami mi uzdahe, ponekad i suzu. Iako je pjesma više nego dobra, uvidio sam neke elemente koji mi se u njoj nikako ne sviđaju, pa krenimo na naš specifičan način vidjeti što me je to u pjesmi zasmetalo. Sve one koji su prvi put na ovom blogu zamolio bih da pročitaju moj prvi post kako bi bili upućeni u problematiku i moj način rješavanja iste, koja će biti glavna tema ovoga bloga. A onda prionite i na ovaj, peti po redu post, najprije isčitavši tekst ove pjesme. Hvala.
Nostalgična
Ima bit da san potrošija i ono malo suza
za navodnit dolinu sevdaha i bluesa
svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
za one koji žele samo da žive i rade
I ljube, i smiju se svemu ka vicu
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu
Donosit ih na svit di su život i sloboda
Ka roba, koju će neki moćnik prodat
I ove stare melodije bude memorije
Čiste nostalgije, i ne znan šta mi je
Stari s bafima, stara s ogromnom trajnom
Sestra i ja, cili umazan slajom
I sve je daleko i tajno
Znan ni onda nije sve bilo bajno,
Al' ditetu sve je sjajno i pari mi se puno lipše
I ove kapi kiše ka da šapću: "Nikad više…"
Jer sve prolazi, ostaje samo u nama
U srcima , u umu, i foto albumu
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika
Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta i dio mene
Al' vrate ga kiše i vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija i tuga.
Nekad se pitan jel' tribalo sve baš tako bit
Pa mislin, tribalo je bit, jer je proklet ovi svit
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji i pakal i raj
Neki viši sud, Božja pravda
Da presudi i kazni svakog onog gada
Željnog rata i žednog krvi
Al' ko je bez grijeha nek baci kamen prvi
Ironično zaista, da citiram Krista
Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista
I to u mraku, u miješanom braku
U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku
I baš me je tamo donila roda
Da ne mrzin i buden pošten, iskren i odan
A razliku između zla i dobra
Nisan naučija ni od fratra, ni hodže, ni popa
A kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga
Za ludilo svoga ideologa
Kad bijesni mržnja razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek
Povijesti, i ispiše novu krvavu stranu
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Zato letin visoko iznad napaćenog tla
Daleko od poimanja dobra i zla
visoko gore, ka Suncu, u nebesa
di se gužvaju poruke SMS-a
iz ovog vrimena izlazin van
I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san
Neki bolji dan, pun smija i vica
Di su sritni ljudi i njihova dica
I gledaju u sutra, ozarena lica
Puni nade u tom svitu pravde,
Jednakosti, bratstva i slobode
U svit ljubavi me misli vode
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
Jednog dana svi ljudi moć živit sretni
Razum, ljubav i znanje izgradit će raj
I znaj, neće biti ironije za kraj.
Evo, vidjeli ste..... mene praktički nije zasmetalo ništa, osim onog jednog stiha....., a objasnit ću vam i zašto me to zasmetalo. Naime, TBF imaju jako razvijenu sugestivnu interpretaciju svojih stihova, pa ikao oni nisu nikakvi nadljudi, novi mesije i sl, nego obični normalni ljudi kao i svi mi, kada njihovi stihovi budu interpretirani na njima svojstven način, ispada kao da su rekli najveće svjetske istine i kao da su najmudriji ljudi na svijetu. Tako izrečen, svaki njihov stih predstavlja malu Bibliju za sebe, bilo da su to zajebantske ili ozbiljne pjesme. U ovoj pjesmi atmosfera koja vlada je prava i dočarava sve ono o čemu pjevaju, no ovim stihom kojeg sam zacrvenio ipak mi nisu tako lako mogli prijeći preko praga tolerancije, pa su se, eto, ipak našli na tapetu ovog Bloga. Dakle, sa riječ puške se samo može reklamirati sa kruške i par riječi poput "muške", "ćuške", "njuške"... itd, koje bi se, glede teme u koju su krenuli mogle također u rimama super iskombinirati, no oni su, eto, odabrali ovu verziju. No, ne brine tu mene ništa u vezi slogova i rime, već me brine bezobzirna poruka pjesme. Znam, sve je to lipo, divno i krasno, humano, protiv ratova i tako to i samo po sebi, puške se ne bi trebale blagoslivati, kao i minobacači i slično, a to su naši svećenici za vrijeme ratova ponegdje radili. No... čujte, nisam ja niti neki ultradesničar, niti ultranacionalist, ali, bože mili, kako vam je ovo moglo izaći kroz usta, kako? Možda i znam kako.... Split za vrime rata baš se i nije nešto napatio, bio je onaj morski napad i ništa više, pa nisu mogli osjetiti ono što je osjetio Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Knin, Biograd, ono što su osjetili Osijek, Karlovac, Vukovar, Sisak itd. Niti su 'božji ljudi', (a svi smo mi božji ljudi) slali ljude iliti janjce u smrt. Ljudi su išli sami, ljudi su se digli da brane svoja ognjišta i izrode svoju domovinu, domovinu u kojoj će TBF uspjeti, svirati i moći pjevati ovo što sad pjeva, domovinu kojoj TBF moraju biti zahvalni što im je to omogućila. Rat uvijek vode bolesni umovi i bolesne ideologije, no ovaj rat je morao doći i bez toga. Hrvatska je tražila da uhvati zrak ispod gušećih pipaka Jugoslavije. A sad da se obrecnemo na blagoslivljanje pušaka... Jasno je ko dan da je tako nešto apolutno proturječno religiji koja propagira ideju okretanja drugog obraza, no naši ljudi su branili gole živote i stradanje civila, starina, gradova, djece, žena i svega što se bezbožno ubijalo. Sasvim je jasno da su naši domobrani sa krunicom oko vrata i vjerom u Boga, što im je jedino tada preostalo, gotovo goloruki išli u obranu svoje zemlje i sasvim je jasno da su im činovi, poput blagoslova pušaka ili topova davali onu unutarnju snagu i moral da izdrže dalje. Da nije bilo tog opjevanog "blagoslova pušaka", Split i cijela Dioklecijanova palača možda bi danas bili tek ruševine. Stoga, dragi moji TBF-ovci, ne zalijećite se i ne pametujte previše, više, nego što mislite da možete. Ne dirajte se u svetinju... domovinski rat, na neprimjeren način. Inače, svaka čast na pjesmama i svača čast na interpretaciji... doista zvučite uvjerljivo i ponekad se doista činite kao neki "novi mesije".
Kad je tekstopisac neinventivan...
Polako smo stigli i do četvrtog posta u kojemu ćemo malo obratiti pažnju na jednu uspješnicu Mladena Grdovića nazvanu 'Bila Košulja' Iako Grdović, ma što drugi mislili, ima ponekad sasvim brilijantne tekstove, baš po mjeri pjesama, ova pjema je doista loša i pokazuje svu neinvetivnost tekstopisca. Pa, krenimo u problematiku na naš način i vidimo gdje su sve loši trenuci u ovoj pjesmi. Sve one koji su prvi put na ovom blogu zamolio bih da pročitaju moj prvi post kako bi bili upućeni u problematiku i moj način rješavanja iste, koja će biti glavna tema ovoga bloga. A onda prionite i na ovaj, četvrti po redu post. Hvala.
Bila košulja
Buket od najlipšeg cvića san nosija ja
Ljubavi, tebi za koju san jedino zna
I onda san doša prid vrata, na kolina pa
Da budeš zauvik moja ja sve bi ti da
Na kruvu i vodi za tebe bi živija ja
Da ispod križa zauvik kažeš mi da
REFREN
Košulju bilu na svome tilu
nosit' ću ja
kažeš li da
kunen se ja
za mater moju i oca moga
život bi da
al' dušu ne
nju tebi san da
Ovo je dosad najpodcrtavanija pjesma na ovom blogu. Ako ste ranije čitali postove, znate da podebljana i crvena slova označavaju mjesta na kojima uviđam greške i predlažem konkretnija rješenja. Pa počnimo polako pregled pjesme. Osobno imam dojam kako je pjesma nastala na nekoj verandi kad je Grdović bija sam s gitarom i prebirao neke akordiće, primjerice C dur, D dur i G dur, koji su sasvim dovoljni da se napravi hit od dalmatiske pjesme. Usput je zapisivao stihove koji su mu padali napamet, jer primjećuju se banalne rime koje bi i dijete smislilo i koje se čine da su smišljene tek tako da se, eto, zadovolji taj trenutak skladanja. Pjesma, dakle, govori o njegovoj želji da se neke tamo djevojka uda za njega, a da će on zbog toga napraviti 'svjetska čuda'. Pjesma začuđujuće počinje u prošlom vremenu, kao da je on ovo što govori kasnije da će učiniti već učinio, a ne da će tek učiniti. Kako se pjesma razvija dalje, bolje bi bilo da je napisao nešto u ovom stilu:
Buket od najlipšeg cvića ću donjeti ja
Ljubavi, tebi za koju san jedino zna
I onda bi doša pred vrata na kolina pa
Budeš li zauvik moja ja sve bi ti da
Na kruvu i vodi za tebe ću živiti ja
Ak' ispod križa zauvik kažeš mi da
A onda dolazi famozni refren. Znate, odabere se nekoliko dalmatiskih fraza i eto ti hita. Košulja bila (dodvoravanje Torcidi), tilo, zaklinjanje, mater i otac, davanje života, davanje duše.... i eto ti doista hita. Kad su pijanke, šire se ruke i ako je ovaj tekst napravljen samo u tu svrhu, onda svaka čast tekstopisu, jer sigurno je pogodio točno što treba. Usprkos tome, ja ipak mislim da se to moglo napraviti bolje, sa jednakim učinkom i izbjegnuti glupasta rimovanja koja izgledaju otprilike ovako:
Nosit ću ja
Kunem se ja
i
Život bi da
Nju tebi sam da
Hej, kuc, kuc Mladene, pa daj, nemoj zajebavat ljude. Pa bar si se, ako ništa drugo, mogao malo potruditi i dotjerati refren da ostane gotovo isti, a da izbjegneš ova glupava rimovanja. Evo, utrošit ću tek nekoliko minuta da probam naći adekvatnu zamjenu, a da tekst ostane nepromjenjen. Također, ako tko zna Mladena, neka mu skrene pažnju na ovaj tekst, a i svih koji znaju ostale navedene pjevače i one čije ću tekstove uskoro prokomentirati, neka ih slobodno upute na ove tekstove, jer svi bi mi voljeli čuti njihova mišljenja o ovome svemu.
Dakle, moj primjer refrena glasio bi:
Košulju bilu gordo na tilu
(mnogo bolje, jer govori da će biti ponosan time)
Nosit ću ja
Kažeš li da
I Bog to zna
(ako se već kune, ovo je doista dobra zamjena, jer ljudi se kunu ponajprije Bogu)
Za mater moju i ćaću moga
(ako je već mater, neka bude i ćaća, jelda?)
Život bi da
Al' dušu ne
Ona tvoja je sva
Eto, vidite da je lako iz bezveznog pjesmuljka sa samo malo intervencija stvoriti neki tekst koji je čak i smislen i ima nekog svog reda i ukusa. Dakle, tekstopisci, nemojte žuriti, usporite malo, pogledajte par puta ono što ste napisali i mnogo bolji rezultat neće izostati. Do slijedećeg puta, pozdravlja vas vaš Tekstopisac.
Pjesma bez mane
Pozdrav. Evo i trećeg posta u kojemu ćemo malo obratiti pažnju na jednu lijepu pjesmu Severine. Ovo je doista divna pjesma i da sam djevojka, vjerujem, ovo bi definitivno bila moja himna. Svaki puta kada je čujem raznježim se, a kada mi je Severina povjerila o čemu se radi u pjesmi, onda je dobila još veći značaj u mojim očima. Inače, pjesmu je napisala 1997 na albumu 'Djevojka sa sela' kada se odvažila i sama počela pisati tekstove. Ta odluka je bila pun pogodak. Sve one koji su prvi put na ovom blogu zamolio bih da pročitaju moj prvi post kako bi bili upućeni u problematiku koja će biti glavna tema ovoga bloga. A onda prionite i na ovaj, treći po redu post. Hvala.
Severina - Prijateljice
Azurno nebo, čekamo zoru
pet- šest mladih golubica
Nasmiješena su im lica i poslje mnogo godina
U mome srcu draga sličica
Zajedno smo momke gledale
Zajedno po rivi šetale
Pravile se da smo važne, ma da smo pametne i snažne
Sanjale smo zemlje daleke...
REFREN
Hej ljepotice, moje prijateljice
Gdje su naši snovi ostali
Hej sve smo mi kao ptice selice
Svaka svome jugu odleti...
Djevojčice žene postale
A neke su se već i udale
Ja jos čekam azurne zore, a ja jos želim preplivati more
Ja još sanjam zemlje daleke...
Hej ljepotice....
Po meni, ovo je pjesma bez mane i tekstualno i glazbeno. Iako u svojim postovima biram pjesme u kojima bih nešto mijenjao, ova je pjesma tekstualno savršena i govori o onom pubertetskom i mladenačkom odrastanju žena, čoporativnim izlascima i životu koji neminovno ide dalje. No, tu Seve ipak govori kako ona još nije spremna odrasti i još uvijek čeka one azurne zore koje se spominju na početku pjesme. Nagovješćuje kako je u njoj ona mladenačka zaigranost još uvijek ostala. Ova pjesma otkriva svu njenu nutriu i onaj tko Severinu bolje pozna, zna da je uistinu takva. Dobra, draga i divna osoba. Doduše, njeno životno okruženje zvijezde je takvo kakvo je, ali svaki posao nosi svoje prednosti i mane. Žene, imate divnu pjesmu za himnu. Zavidim vam.
No ovo 'Hej ljepotice' koje čujete u refrenu ne odnosi se na ljepotice kao sve cure iz tog razdoblja, iliti nije množina. Severina mi je jednom povjerila, kako je niko za to nije priupitao, ali da je ovu pjesmu posvetila jednoj curi, doista pravoj ljepotici iz njenog razreda u srednjoj. Kazala mi je kako je ta cura bila najljepša u školi i kako su joj sve cure, pa čak i ona zavidile. Jerdnoga dana, tako, zvoni joj telefon i saopćavaju joj vijest da je ta cura poginula. Severini kao da se svijet srušio, jer nije mogla vjerovati da tako jedno divno i savršeno biće može poginuti. Dugo je bila utučena i tužna, sve dok iz nje na uspomenu na nju nije izašla ova pjesma. Ono 'ljepotice', sa zarezom je namjerno odvojeno, jer prvo se sa tom rječju obraća njoj, a kasnije svim svojim tadašnjim prijateljicama. Eto toliko o ovoj pjesmi kojoj u tekstu nisam našao niti jednu manu. Već u slijedećem postu vratit' ćemo se mom uobičajenom seciranju pjesama.
Furanje na dijalektizam
Pozdrav. Evo mog drugog posta u kojemu ćemo malo obratiti pažnju na jednu lijepu pjesmu Giuliana. Ništa posebno, no ipak sam našao jedan mali detalj koji se morao i mogao promijeniti. Sve one koji su prvi put na ovom blogu zamolio bih da pročitaju moj prvi post kako bi bili upućeni u problematiku koja će biti glavna tema ovoga bloga. A onda prionite i na ovaj, drugi po redu post. Hvala
Giuliano - Ćutin se lipo
Da je pustit srcu na voju
Sad bi s tobon grija postelju
Ne bi sam moren plovija
I od tebe nebi se odvoija
Bogu ću se ja pomoliti
Da me kapjon sriće poškropi
Snagu da viron ispuni
Da ovu dušu nebi vrga u more
Ča bez tebe više živit ne može
REFREN
I ćutin se lipo kada pomislim
Da posteju svoju s tobon dilin
A znan da more me
Miljama dili od tebe
I ćutin se boje kad mi uploviš u san
I galeba zoven tvojin imenon, jer znan
Da čeka me daleko
Jedno srce veliko
Dakle, jedna lipa pismica na dalmatinskom mješanom dijalektu, no ajmo reći da ok zvuči. Za one koji ne znaju, 'Ćutim se boje' znači 'Osjećam se bolje'... Tko zna što neupućeni mogu pomisliti. Da može čuti boje? 
Dakle, prva strofa, dolazi već sa prvom greškicom. Ako tu već ide dijalektalno, pa kaže voju (volju), onda bi bilo normalno da je nastavio sa jednako tako izmjenjljivom 'posteju' umjesto postelju, kako je već u orginalu napisano. Valjda jedno pravilo vrijedi za sve riječi unutar strofe, barem strofe. Što je najluđe, tako bi se bolje rimovalo, pa me doista čudi čemu sve to.
I onda opet nešto što me jako zbunilo. U drugoj strofi još više dolaze do izražaja dijelaktalni primjesi (kapjon sriće, viron, vrga...). I nakon vrga ide u more, što u prijevodu znači ' stavio u more, a onda dolazi taj zbunjujući faktor, što rima koja dolazi na to zvuči 'ne može'. Dakle...
U more
Ne može
Jeli tako da tu nešto nije u redu? Zar ne bi bilo logičnije da umjesto toga bude riječ koja je puno bliskija dalmatinskom dijalektu na kojem je pisana pjesma, a ujedno i da bude potpuna rima. Nekako ovako...
U more
Ne more
Eto, toliko o ovome tekstu. Uglavnom, nisam ga namjeravao kuditi, jer je pjesmica čak simpatična mornarska i Giuliano je to jako dobro otpjevao. Eto, nadam se da će mu ovo neko prenijeti, pa da će bar u nastupima u živo izvoditi pjesmu kako spada. Jer ako se već ideš furati na dijalektizam, onda to uradi kako spada... Do idućeg susreta pozdravlja vas Tekstopisac.
Pozdrav od tekstopisca
Poštovani čitatelji. Od srca vas pozdravljam i nagovještavam naše intezivno druženje. Na ovome blogu biti ću pod imenom Tekstopisac i volio bi kada bi naišao na određeni krug čitatelja koji bi se voljeli sa mnom igrati na jedan zanimljivi način. Naime, osim nekih sitnh stvarčica još se kao tekstopisac nekim establiranijim 'zvijezdama' hrvatskog estradnog neba nisam okušao, a s obziron ma kvalitetu do sada izdanih i preslušanih tekstova, bez imalo skromnosti mislim da bi se u najmanju ruku mogao sasvim ravnopravno nositi sa ponajboljima. Na ovom blogu povremeno ću objavljivati svoje tekstove s 'predumišljajem', odnosno objavljivat ću tekstove posebno određene za nekoga. Npr. kad objavim tekst, napisati ću: "Evo, ta i ta pjesma je u mojoj glavi namjenjena Giulianu, jer vjerujem da paše njegovom stilu i da bi je on najbolje mogao interpretirati. Isto tako, trudit ću se biti što ažurniji u objavljivanju novih postova, a oni će se, osim sad spomenutih tekstova najviše odnositi na komentiranje tekstova sa hrvatske estradne scene. Unaprijed napominjem da to neće biti cinična i posprdna komentiranja, niti ću se bilo kome rugati. Na takav način ja ne razmišljam, jer svaki tekst, ma koliko banalan bio, djelo je nečije glave, nečijeg 'filma', nečijih osjećaja. Ja ću tu više bez ikakvih zlih namjera ukazivati ne neke nelogičnosti i sl, te predlagati neka svoja rješenja za dotične tekstove. Kako bih vam bolje ilustrirao o čemu se to ovdje radi, u mom prvom postu komentirat ću jednu pjesmu Petra Graše, te jednu od Gibonni-a. Hvala
Petar Grašo - ne boli me...
Tvoje srce bilo je
prvi susid do moga
budilo me jutrom
priko prozora
Ali sudbine
staklo palo je
i puklo je
i puklo je
nadvoje
I skupija san hrabrost svu
cili svit u kuferu
i dvi tvoje suze
na mom prozoru
Ali nisan zna
konope držat ja
konope šta
srca su nan vezala
REFREN
Ne boli me
ne boli me
šta san bez sriće
šta san bez nje
I nije šta život san ranija svoj
nego san isto
baš isto ka moj
ja satra cili život tvoj
Evo... ne znam... ne bih previše komentirao sadržaj teksta, odnosno neku 'poruku' ili bar smisao pjesme, no ajmo ipak malo redom. Znači, bio je s njom, ali, jebiga, sudbina ih je razdvojila. I onda je on skupio hrabrost svu, ali nigdje ne piše za što mu je ta hrabrost trebala, što je učinio nakon toga što je skupio tu hrabrost da 'to' nešto učini. I onda, nakon što je već rekao da ih sudbina ipak nije spojila, onda je opet rekao da nije znao držat konope (užad iliti čak uzde) njihove veze i da više nisu skupa. I sad njega ne boli što je njemu loše, već ga ustvari boli zbog toga što je svojim postupkom (koji nigdje nije naveden) uništio i njen život. Eto to je suština... no mene je u ovoj pjesmi zaintrigiralo nešto savim drugo i zbog toga sam je naveo. To vidite da je u tekstu podebljano i napisano crvenim slovima.
Dobro, ja znam da se Splićani jako vole umjesto sa što koristiti sa upitnom rječicom šta, što je meni u njihovom izražavanju jako odvratno. Nije da sam sad neki ultradesničar, daleko od toga, ali rječica šta je čisti srbizam i nikako mi se ne uklapa u hrvatski govor, pogotovo ne u govor Splićana. No, ironično je to što se svi pjevači u zadnje vrijeme, pogotovo iz Splitske županije (Giulliano, Grašo, Spalato, Karan, Gibonni itd.) gotovo pa natječu, tko će u svom rječniku pjesama izbaciti što viši broj 'egzotičnih', pa čak i prosječnom dalmatincu nepoznatih arhaičnih dalmatinskih riječi, ili pak dalmatincu poznatih, ali koje se u stvarnom govoru više, pa ne rabe. Evo, naprijer ova pjesma nema neki pretjerani broj takvih riječi, ali cijela je nabijena nekim dalmatisnkim štihom. I pitam sad ja vas. Zar ne bi bilo logičnije da pjesma ide nekako ovako:
REFREN
Ne boli me
ne boli me
ča san bez sriće
ča san bez nje
I nije ča život san ranija svoj
nego san isto
baš isto ka moj
ja satra cili život tvoj
Mislim da je tu rječica ča sasvim primjerenija i da mnogo bolje i uvjerljivije i sama pjesma zvuči. Stoga me jako intrigira zbog čega je Petar otpjevao drugačije i ako kako dozna za ovu stranicu, a potrudit ću se da dozna, volio bih kada bi na ovaj upit odgovorio.
Iduća je pjesma Ako me nosiš u duši od Gibonnia i malo ću prokomentirati njen početak posebice.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko fitilj zarobljen u vosku
mislim na tebe
da mogu smrvio bih kamen
i svu bi tugu oči same isprale
a niti vezane za plamen
moraju da sagore
REFREN
Ako me nosiš na duši
i nemaš s kime sagraditi dom
ako me nosiš na duši
vjeruj, mila, briga me za to
Ljubim druge, a ne osjećam
i svaki dodir mi je
ko da ustajem
na nogu što mi je utrnula
bez ljubavi, nadanja, bez tebe ne ide
REFREN
Dakle, uobičajeno, komentirat ćemo pjesmu ukratko, a onda detalj koji je meni zapeo za oko. Prije svega, Gibonni je plodan autor i mnogi bi stavili ruku u vatru da je on trenutno, ako ne i uopće najbolji tekstopisac u Hrvatskoj. No jeli takvo mišljenje opravdano ili je on samo pažljivo biranim terminima izmanipulirao da do svega toga dođe? No, da se razumjemo, ja sam veliki poštivatelj njegovih djela i najmanja mi je namjera obezvrijeđivsti njegov rad. Štoviše, njegov sam fan još iz doba Osmog putnika.
Dakle, on u pjesmi učestalo misli na nju, a ona mu nikako ne da mira. Da može, on bi je se riješio, no nikako mu ne ide, no nada se da niti što ga vežu za nju (a ona je plamen - čudljiva, neuhvatljiva), moraju kad tad sagorjeti i njega osloboditi. No, onda u refrenu dolazi čudljiv preokret u kojoj se on (koji je neraskidivo lud za njom) obraća njoj da ga baš briga za nju i njene osjećaje i da ga se briga ako ga ona nosi na duši i ne može naći nikoga drugoga koji bi ju kao on zadovolji. Malo sutra Gibo, čemu onda oni prijašnji stihovi, te oni koji iza refrena dolaze, u kojima govori da ljubi druge, a da ne osjeća i da bez nadanja da će biti opet skupa sa njom u životu naprosto ne ide. Znam.... grozan sam kad ovako seciram pjesmu, no kad se malo pogleda ispod slatkorječivih stihova i pojmova kao "fina prašina u oku", "fitilj zarobljen u vosku", "niti vezane za plamen" i sl. ispada da je pjesma sasvim nelogična. Eto, toliko o samoj pjesmi, a sada detalj koji je mene najviše zanimao. Dakle:
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko fitilj zarobljen u vosku
mislim na tebe
Ovim stihovima Gibonni je htio na simboličan način kazati kako mu ona ne da mira gdje god se nalazio i što god radio. Znate ono, kad vas kamenčić u cipeli žulja i ne vam mira dok se ne izujete, ili vam je nešto uletilo u oko i vi ga trljate, ono suzi, a nikako to što vam je uletjelo ne možete izbaciti vani. Na taj je način htio reći da mu ona ne da mira, no tu se je malo prešao i to u dvije stvari:
Nakon toga ne može ići stih "mislim na tebe", jer ako njega ta prašina ili taj kamen iritiraju, onda ona njemu ne da mira i podsjeća ga ne svoju prisutnost, a ne on misli na nju, odnosno, ne misli taj kamen na nju, nego ga podsjeća i ne da mu mira, da je ona stalno tu negdje i da je se ne može riješiti. Moj prijedlog za prvu nadogradnju ovog stiha bio bi tako:
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko fitilj zarobljen u vosku
Ne ideš iz mene
(ovo ne ideš moralo bi se, radi pjevnosti pjesme pjevati onako spojeno, kao da kažeš riječ "nećeš".)
No, sada dolazimo na drugu stvar koja me smeta, a to je onaj "fitilj zarobljen u vosku". Jeste da do lijepo i poetično zvuči, ali doista nema smisla, osim što se djelomično rimuje, pa, eto, ajmo ga staviti. Dakle, pretpostavljam, kad je Gibonni pisao ovu pjemu, onda je pokušao naći rimu za riječ "oku" i vjerojatno su mu pale na pamet neke od ovih riječi:
"sroku", "koku", "boku", "doku", "njoku", "roku", "soku", "toku".... no nije mogao naći odgovarajući stih za nadogradnju koji bi se mogao lijepo uklopiti u ovu pjesmu, pa je odabrao solomunsko rješenje i našao poetičnu riječ "vosku" koja se polurimuje i ubacio nju.
No, sad dolazimo do pitanja: Kako taj fitilj zarobljen u vosku može podsjećati na njenu prisutnost kao što to radi prašina u oku i sitan kamen na dnu cipele. Kako? Nikako... Ovo je stavljeno čisto zato jer se polurimuje i jer izgleda jako poetično, a nema nekog određenog smisla. Stoga sam ja pokušao malo razmisliti što bi ja napravio kada bi došao do tog problema?
I evo nekoliko rješenja. Prvo ću staviti polurimu poput voska koja mi je odmah pala napamet, zvuči poetično, a predstavlja ono što je Gibonni htio reći li se na to nadovezati.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko trn zaostao u noktu
Ne ideš iz mene
Eto, to je sasvim logično rješenje. Znate da je poput prašine u oku iliti kamena na dnu cipele, jednako tako dosadan i bolan trn koji ti se zabode pod nokat iliti neka dašćica. Boli, a ne vidi se i ne možeš je izvaditi. Nešto poput ježa kad se nabodeš u moru.
A sad idemo na riječi koje se direktno rimuju. Ima par izbora...
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko skladna pjesmica u sroku
Ne ideš iz mene
Znate onaj osjećaj kad negdje čujete neku melodiju (srok inače znači da je pjema rimovana), naprimjer na radiju i poslije je cijeli dan pjevušite i sve da želite, ona vam ne izlazi iz glave.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko tekst ne napisan u roku
Ne ideš iz mene
Svi oni koji se bave pisanjem profesionalno ili svi koji su novinari znaju kada vam rokovi vise za vratom, a vi još ništa niste napisali. Nikako vam ne daju mira, a što je najgore, inspiracije za pisanje od nikud.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko stari brod na mrtvom doku
Ne ideš iz mene
Ovo je malo drugačije od ostalih podsjećanja, no ipak ima neku simboliku. Znate oni stari olinjali brodovi koji idu na mrtvi vez ili u rezalište, a nikako ne skončaju. Onda odu kao na neku obnovu, popravak, a to se oduži godinama i tako brod trune i ruzinava (hrđa) dok se sam od sebe ne raspadne.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko muha u čaši, u soku
Ne ideš iz mene
Znate ono kad muha upadne u usku visoku čašu u sok ili u vrč, te pokušava na sve načine izaći, ali ne može. Smoče joj se krila i osuđena je ostati unutra ili do smrti ili dok je netko drugi ne izvadi. (ah, čista simbolika ;-) I za to vrijeme, kao i njihova ljubav, ta muha bespomoćno pliva u krug i ne može se nikako izbaviti.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko nemir dok ležim na boku
Ne ideš iz mene
Evo, ovo je zadnji primjer koji sam htio podastrjeti, pa možda mi je čak on i najpoetičniji, te nekako bih ja njega izabrao. Znate onaj osjećaj dok ležite na boku ili u bilo kojoj drugoj pozi, pa onda nakon nekog vremena neki vas nemir tjera da se okrenete na drugu stranu, pa nakon nekog vremena opet na drugu i tako redom.....
Eto, u ovom prvom postu toliko od mene. Pozdravljam vas i volio bih da se što više uključite u komentiranje stihova, kako bismo zajednički došli do nekih rješenja i ukazali na propuste. No, bez omalovažavanja i vrijeđanja drugih autora molim... Svi imaju svoju umjetničku slobodu da rade što žele.